Da se izljubimo i zauvijek pozdravimo

Odlazak iz Sarajeva u Zagreb u dramatičnim ratnim okolnostima 1993. iz temelja je izmijenio život Dragana Pavelića (Sarajevo, 1946). Dotad ugledan psihijatar u gradskoj bolnici, autor stručnih knjiga i profesor psihologije umjetnosti na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, u Zagrebu se sve manje mogao baviti liječničkom strukom, a sve se više posvećivao pisanju. Medicina je tako izgubila vrsna stručnjaka, ali književnost je dobila sjajna pisca, čiji je dosadašnji literarni opus od desetak romana i zbirki priča u cjelini posvećen rodnome gradu i njegovim stanovnicima u različitim razdobljima.

Pritom je prilično vjerojatno da se Pavelićeva potreba za književnim stvaralaštvom može motivirati (i) traumatičnim osjećajem nasilne iskorijenjenosti iz zavičaja; pisanje se shvaća kao spas od povijesnoga zaborava. „Zaborav je naš zajednički neprijatelj“, kaže pripovjedač romana Alahimanet, čaršijo! Prestane li pripovijedati, „u pustoši zaborava nestat će i mene i tebe. Nestat će nâs i naše istine! (…) Bez pamćenja nema otriježnjenja. Nema iskupljenja. Nema oslobođenja. Što je ostalo u svijesti zaboravljenih, zaboravljeno je. Što je u našoj, nije.“ To pak pisanje ponekad može poprimiti oblike bliske dokumentarnoj prozi i svjedočenju, npr. u Pavelićevim memoarskim zapisima o ratu u BiH Bosanski ljetopis: 1992 – 1993. (1994) i proznim zapisima o obiteljskoj i bosanskoj prošlosti Između prije i poslije (1998); ponekad je to fikcionalna proza kao što su romani Proljeće u Karolinentalu (2009) i Knjiga o krilatom fratru (2015) ili zbirke kratkih priča kao što su Priče iz Ilduzina jastuka (2008) i Terevenka u Majadanu (2011); a najčešće je posrijedi kombinacija faktografije i fikcije.

Izd. Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2017.

Alahimanet, čaršijo! žanrovski bi se mogao odrediti kao porodični roman o muslimanskom rodu koji vrhunac grananja doživljava u 19. stoljeću, a brojčano opada u 20. stoljeću. Vremenski je fokus romana na dvadesetogodišnjem razdoblju socijalizma „na naš način“, „između VI. i X. kongresa SKJ (1952–1974)“, ali pripovjedač nerijetko ide i u dublju prošlost i u ratne godine devedesetih. U podnaslovu knjige stoji da je to „roman s genealogijom, bilješkama, rječnikom i popisom imena“; pritom valja imati na umu da su to sve legitimni dijelovi teksta romana. Posrijedi je, za Pavelića karakteristično, post­modernističko djelo s naglašenim autoreferencijalnim iskazima u kojima se tematizira njegova kompozicija, odnos istine i fikcije, autor (= pripovjedač u prvom licu, čas pouzdani, čas nepouzdani; povremeno i lik romana) često se u vezi s nekim likovima i događajima poziva na svoje prethodne knjige, komentira strukturu teksta i pojedine svoje književne postupke itd.

Poglavlja su izrazito kratka, s labavim fabularnim nitima, vremenski skokovita i mozaički složena, bez širih opisa i dubljih uvida u psihološka stanja. Kratkim naznakama krupnijih političkih zbivanja, osjetljivih međunacionalnih odnosa, nastojanja novoga društva da promijeni neke stoljetne tradicije i religijske običaje, rađanja „crvene buržoazije“, ulaskom u zonu zabranjenih ljubavi i njihovih posljedica autor postiže dinamičnost i zanimljivost teksta nadoknađujući tako izostanak nekih klasičnih književnih postupaka. Posebno je zanimljiv jezični i stilski sloj romana u kojem se funkcionalno prepleću hrvatski, bošnjački i srpski jezik – specifični leksici i gramatičke posebnosti, latinično i ćirilično pismo, povremeno rimovanje i ritmiziranje rečenica.

U strukturi romana osobito mi se čini važnim pripovjedačev dramatični odnos prema „izgubljenom zavičaju“, koji on doživljava iz izbjegličke perspektive, i to na dva načina. Jedan je onaj kad o njemu razmišlja iz svoga novog mjesta boravka, sa sviješću da je tamo izgubio građanska prava i da je za Sarajevo i Sarajlije „mrtav čovjek“: „Fatamorgana. Ima dana kada mi se grad ukazuje kao priviđenje, kao obmana. Vidim ga. Čujem ga. Osjećam ga. Kišom se jesenjom natapa. Maglom se zimskom zamata. Nije čudnovato što haluciniram! Moje su uspomene izmiješane s fantazijama, a fantazije su napola obmane, napola obrane. Osjetila su moja uznemirena, a sjećanja košmarna.“

Nešto drukčije zavičaj doživljava kad ga posjeti, uvijek s osjećajem čovjeka koji u „svoju zemlju ulazi s putovnicom“, a u rodnom gradu „spava u hotelu s magnetnom ključanicom“, sa sviješću da je njegov zavičaj pripao drukčijima od onih s kojima je rastao, da su se pojavile „nove mjere – novi aršini“, da su uvedeni novi pozdravi i odzdravi, da se pojavila nova moda: „Nisam jedini koji noću širi krila. Odgurujem se s prozora petoga kata hotela s doručkom, pa pomognut noćnim lahorom, lebdim nad Sarajevom. Ali kada prestane levitacija, a započne djelovati gravitacija, siđem na sarajevski pločnik. U teniskama (tenisicama) za daleka putovanja, postajem turist namjernik.“

Još u romanu Sarajlije (2001) kao svoju „nepotrebnu slabost“ pripovjedač ističe „čeznutljivost prema zavičaju, posebno prema sarajevskoj čaršiji i prema Sarajlijama“. Čaršija je, kaže rječnik, „dio mjesta (obično ulica ili trg) u kojem se odvija glavni trgovački i društveni život“, a kadšto se upotrebljava i u prenesenom značenju s pejorativnim prizvukom. A što čaršija znači Sarajlijama? „Čaršija je Sarajlijama kibla [‘strana svijeta na kojoj su sveta mjesta’, op. S. P.]. Njoj se okrećemo, njoj težimo. Nju ljubimo, nju mrzimo. Njoj se svetimo. Za njom plačemo.“ Na kraju romana pripovjedaču se čini da ga grad, njegova čaršija poziva da se „probudi“ i „otrijezni“ kako ne bi ostao u „vječitom nemiru“, da joj kaže alahimanet (zbogom): „Da se izljubimo i zauvijek pozdravimo.“